I ove godine na blagdan sv. Ilije proroka 20. srpnja, stanovnici Segeta i obližnjih župa, tradicionalno su se, u velikom broju okupili na istoimenom brdu, iznad trogirskog polja. Romanička crkvica koju su stari Trogirani sagradili u 12. stoljeću, ove je godine bila mjesto posebnog slavlja. Nakon što je fra Ferdo Barada na isti dan, davne 1938. godine slavio svoju mladu misu, još jedan svećenik rodom iz Segeta, don Zvonimir Tomaš predvodio je misno slavlje, zajedno sa župnikom Nikolom Galovom.

Don Zvonimir Tomaš, član Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca, proslavio je svoju mladu misu točno prije godinu dana u Veloj Luci. Segećani su s velikim oduševljenjem dočekali don Zvonimira. Posebno je bio dirljiv njegov susret s rodbinom, stričevima i rođacima. Misi je tradicionalno prethodila pobožnost križnog puta.

U svojoj propovijedi don Zvonimir je naglasio da je sv. Ilija živio u jako teškom vremenu, u kojem se morao suprotstaviti kralju Ahabu i njegovoj ženi – kraljici Izabeli, te cijelom izraelskom narodu, jer su se udaljili od Boga i počeli štovati Baala, odnosno Đavla. Pitanje koje sv. Ilija upućuje tada izraelskom narodu, a možemo reći i nama danas glasi: „Dokle ćete hramati na obje noge?“ Mnogi se od nas nesvjesno udaljuju od Boga pronalazeći opravdanja za svoj grijeh, govoreći pa svi tako rade, pogotovo kod psovke. Tako, mnogi od nas tada prestaju biti posrednici između Boga i ljudi i postaju, nažalost, posrednici između Đavla i ljudi. Sveti Ilija je uzor posredništva između Boga i ljudi, unatoč smrtnoj opasnosti. Kralj ga želi ubiti jer govori istinu. Istinu moramo govoriti uvijek, pogotovo onda kada je većina protiv istine. Kada svi opravdavaju grijeh, mi se moramo tome suprotstaviti, premda ćemo biti odbačeni i ismijani. To je cijena koju moramo platiti ako želimo zadobiti vječnost.

Premda je do kraja išao za Bogom i sv. Ilija je imao napast. „Gospodine svega mi je dosta“ kaže sv. Ilija kada saznaje da ga kraljica Izabela želi ubiti. Ta napast, da napustimo Boga u teškim trenucima dolazi i svakom od nas. Tada Iliji, kao i svakom od nas, dolazi Gospodin u blagom lahoru, te ga diže i osposobljava da nastavi revnovati za Gospodina do kraja, po cijenu smrti. Ako svakodnevno ne komuniciramo s tim lahorom od Gospodina i mi ćemo se od njega udaljiti. Bez molitve i trenutka tišine, u koje ćemo čuti Gospodina i susresti se s njime u tom blagom lahoru, ne možemo se oduprijeti đavolskim napastima. Tek tada prestajemo „hramati na obje noge“, nego s obje te noge i uzdignute glave hodamo u vječnost.

Na kraju misnog slavlja nastavljeno je druženje i razgovor župljana i svećenika uz prigodnu zakusku.